Pitanje umjetnosti danas, sta je to umjetnost, koji su njeni kriterijumi, kao i mjesto i nacin prezentacije su ostavljeni na nemilost "umjetnickoj" mafiji koja vlada tom scenom (narocito, mada je to pocelo i ranije) od kraja drugog svjetskog rata naovamo. To je citav spreg, koji donekle i pominje Rojterberg, "umjetnik"-(na)kupac-kriticar-kolekcionar.

Primjecujem da kategorije "muzej" i nema. Vjerovatno i zbog toga sto on kao institucija i prestaje da vazi kao parametar slobodne umjetnicke procjene - a ne nametnute od strane vec pomenute mafije. Dolazi se do toga da citave kompanije "ulaze" u igru formirajuci besmisleno visoke cijene izvjesnom broju izabranih "umjetnika", iz redova istih, i na taj nacin peru svoj novac. Tom prilikom se "umjetnik" podize na pijedestal nedodirljivih, polu-bozanstva. Pri tom se radi o sumama od vise desetina, cak stotina miliona dolara/evra, valuta je nebitna.

Sta to u sustini znaci? To znaci da je umjetnost, istinska umjetnost, danas na izdisaju. Ostaje bofl, prevara i "umjetnost" za mase, a umjetnost po "default-u" ne moze a da ne bude elitisticka. U umjetnosti nema dva originala. Ima jedan ili nijedan. Danasnji parametar "umjetnosti" je, nazalost, IKEA i njeni posteri koji krase zidove mnogih stanova, a pri tom nisu ni jeftini.
Pikaso je nekada (kad je dosao do slobode) tvrdio da "tamo gdje pocinje ukus umjetnost prestaje".
Licno, ne mogu a da se ne slozim s tom konstatacijom. Danas se od "umjetnika" (dovoljno je pogledati mizerno stanje zapadno-evropskih skola umjetnosti) ocekuje, zahtjeva najprije ukus (sta god li to znacilo) koji ce odgovarati odredjenom mandatu (a sta bi drugo i bilo) i onda se to proglasava umjetnoscu. Providno, bezobzirno, ali nazalost istinito.

Pravoj umjetnosti ostaje, po svoj prilici, da radi u uslovima "underground-a" i da se nada boljim vremenima. Mozda prezivi?! A mozda i ne?! Nema veze, buduci "intelektualci" ce svojoj djeci pokazivati Hirst-a, Judd-a, i ostale prevarante...